Pristup radu

Djetinjstvo je razdoblje u kojem se učenje i usvajanje novih vještina i znanja u najvećoj mjeri odvijaju kroz igru. Tijekom igre djeca su motivirana, dobro raspoložena i upijaju informacije mnogo brže i prirodnije. Svakome je čovjeku svojstveno da u procesima pamćenja, učenja, povezivanja, prisjećanja... motivacija ima vrlo važnu ulogu. Osjećaj ugode i interes za određeni zadatak pospješuju prije navedene procese, te se oni odvijaju brže i uspješnije. U uvjetima rada koji su nam ugodni i zanimljivi, emocije i jačina motivacije za rad usko su vezane uz učenje i brzinu usvajanja novih informacija te želju za radom.

Djeca s teškoćama u razvoju, koje na bilo koji način otežavaju ili usporavaju razvojne procese, uključuju se u različite terapije, specijalizirane ustanove ili posebne nastavne programe. Na taj se način kod djece pokušava doseći razvojna razina vršnjaka ili, u slučajevima u kojima razvojna teškoća to onemogućava (zbog, npr., tjelesnog oštećenja, mentalne retardacije i sl.), optimalna razina razvoja potencijala koja je svojstvena pojedinom djetetu.

Upravo zbog djelovanja na pojedine razvojne aspekte, koji su zbog određene poteškoće usporeni ili nerazvijeni, terapijski, rehabilitacijski i obrazovni procesi za tu djecu predstavljaju napor, mogu im postati nezanimljivi i dosadni, te katkad nemaju dovoljan stupanj motivacije za rad. Samim se time i njihov razvojni proces usporava, tj. ne napreduje tempom kojim bi mogao uslijed nedostatne motivacije. Neke njihove sposobnosti i potencijali mogu ostati zatomljeni, potisnuti, sakriveni.

Po svojoj prirodi, psi su prijateljski raspoloženi. Izreka „Pas je čovjekov najbolji prijatelj“ proizlazi iz njihove odanosti i tolerancije, bezuvjetnog prihvaćanja i želje za udovoljavanjem čovjeku. Psima nije važno ima li osoba koja se njima bavi (igra) neko tjelesno oštećenje, govorno-jezične ili komunikacijske poteškoće. Oni reagiraju na dodir, gestu, osmijeh, pogled, prihvaćaju osobu koja za njih pokaže interes.

Odnos djeteta i psa u u velikoj mjeri određuje tijek njihove komunikacije. Veliki se dio odnosa uspostavlja spontano, otvoreno i iskreno, zbog međusobne privlačnosti životinja i djece. Djeca se sa životinjama vrlo lako poistovjećuju, te ih promatraju kao sebi ravne, kao svoje prijatelje. No, važno je istaknuti da u razvoju i stvaranju odnosa dijete – pas, ključnu ulogu imaju voditelji psa, roditelji ili terapeuti. Dijete ne zna kako se treba brinuti o psu i na koji se način baviti njime, te preuzimaju obrazac ponašanja voditelja psa u komunikaciji i ponašanju s psom.

Upravo zbog svoje privrženosti, dobroćudnosti i visokog stupnja tolerancije na različita neuobičajena manifestiranja raspoloženja i ponašanja, terapijski pas na djecu djeluje opuštajuće, potiče ih na komunikaciju te izaziva pokrete i radnje koje stručna osoba ne uspijeva isprovocirati ili nametnuti. Uobičajenom igrom s psom (valjanje po podu, donošenje i bacanje loptice...) djeca iskazuju emocije, motivirana su za sudjelovanje u igri, poboljšavaju motoriku, stimulira se vježbanje i aktivnost, povećava samopouzdanje i osjećaj uspješnosti itd.

Aktivnosti se osmišljavaju i usmjeravaju prema specifičnim potrebama svakog djeteta, te će se prema tome odrediti i pristup radu i način rada s djetetom i terapijskim psom. Bitno je napraviti listu prioriteta, s obzirom na specifičnosti svakog pojedinog djeteta, u suradnji s roditeljima – voditeljima pasa.